Saopštenja za javnost

Ikonica

Poplave, superheroji i zašto sam ostala bez riječi…

U sklopu akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria blogerka Hana Kazazović je napisala novi tekst:

Poplave, superheroji i zašto sam ostala bez riječi…

Danima već u svom uobičajenom ritmu palim računar, otvaram dokument za pisanje i sjedim gledajući u njega. Danima ne uspijevam napisati nijednu smislenu rečenicu, prenijeti sve ono što mi se mota po glavi i što me uporno tišti, grize i izjeda. I svim tim danima sam prazna, zbunjena, tužna, razočarana i sa milion pitanja na koje nemam odgovore, a sumnjam da ih uopšte neko i ima.

To danima traje od poplava koje su poharale region, izbacivši na površinu svu silu tuge i jada koje imamo u kombinaciji sa hrpom dobrih ljudi i pozitivnih priča. I sva ta energija koja se tokom trajanja poplava i nakon njih prelila regionom je valjda i mene lično opustošila i ostavila bez riječi.

Prije nekoliko mjeseci sam pisala tekst “Razgovor sa rijekom Bosnom”. Vrtio mi se u glavi dok sam gledala šta nam ta moja sagovornica napravi. Nadmašila je sve ono što sam mislila da bi ikad mogla reći. Pokazala je sav svoj bijes, pretpostavljam, jer ne znam kako bih drugačije mogla objasniti sve ono što je uradila. I uz sve to nam je dokazala da smo mali i da se zna ko je na ovom svijetu gazda.

Prije nego sam i krenula u školu tata i mama su odradili jedan dio vaspitnog procesa koji bih mogla nazvati “upoznavanje sa značajem prirode i naše uloge u njoj”. Mama me naučila da papirić od žvake nosim u džepu sve dok ne nađem kantu za otpatke, objašnjavajući mi da je bacanje smeća na mjesta koja nisu predviđena za to jednako pljuvanju svog grada. Tata me naučio da smo svi mi jedna mala tačka u Svemiru i da je priroda najsavršeniji sistem koji postoji. On je “kriv” za to što ja i danas uživam gledajući munje (ako sam u zatvorenom, na sigurnom), dok znam dosta starijih koji se boje grmljavine. Uglavnom, njih dvoje su mi usadili veliko strahopoštovanje prema prirodi i svemu onome što ona jeste i može.

A može puno toga, vidjeli smo i viđamo često. Samo što mi zaboravimo, misleći da smo najvažniji na planeti i ponašajući se upravo tako.
O tome sam mislila dok sam gledala svo ono smeće koje su rijeke izbacile na naše obale. O tome mislim dok i danas gledam njegove ostatke na drveću, kese koje vise opominjući nas.

U svemu ovom je jedina dobra stvar ta što smo vidjeli koliko ima heroja među nama. To su svi oni ljudi koji žive svoje živote nenametljivo do momenta kad drugome zatreba pomoć. Izronili su pružajući ruku, komad hljeba, jaknu, kaput, znanje… čineći sve ovo malo lakšim i ublažavajući posljedice. Ako ih je uopšte moguće ublažiti… Nisam nikad vjerovala u superheroje i svi ti neki Batmani, Supermani i ostali “man-i” mi nisu nikad bili posebno zanimljivi. Danas vjerujem u to da su takvi likovi nastajali inspirisani nekim sličnim događajima u kojima su pravi ljudi pokazali veliko srce i stavili sebe na zadnje mjesto pomažući drugima. Da nije bilo njih ova katastrofa bi bila mnogo veća nego što jeste, a i sada je nemjerljiva…

 

Ovde se može pročitati ceo tekst http://cyberbosanka.me/poplave-superheroji-zasto-sam-ostala-bez-rijeci/

Coca-Cola

Advertisements

Napisano pod: Obaveštenja, , , , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: